Ovih dana se u Zadru održava završnica košarkaškog Kupa. Možda niti ne znate za to, i ne trebate se čuditi. Košarka je s obzirom na drastičan pad svoje kvalitete odavno ne samo na marginama društvene scene, nago čak i na periferiji sportske javnosti. Koga još uopće zanima naša košarka?
Uskoro nam kreće reprezentacija u kvalifikacije za eurospku smotru, novine su Mršićevom izlaganju i popisu jedva dali nekoliko redaka.
Neki dan je Cibona, taj urušeni spomenik naše košarke, izgubila u ABA ligi utakmici koja je bila veoma važna, od nekakve Mege. Uvjerljivo! Ta, cibosi” su pometeni s terena. Uzgred budi rečeno, u jednom trenutku je Cibona gubila 40 koševa minusa.
Nakon svega što napraviti. Pogasiti svijetla u Domu Dražena Petrovića, isključiti struju? Ukinuti klub? Nezapamćena sramota nikoga nije uzrujala, niti su se novinari naslađivali nad tim debaklom. Ravnodušnost koja je kao magla Savu prekrila našu košarku zadnji je čin sramote koja traje, eto, nekih 25 godina.
„Vi Hrvati ste dozvolili da vam propadnu nacionalni parkovi, to niti jedna zemlja sebi ne dopušta”, davno je rekao srpski trener Božidar Maljković koji je stvorio Jugoplastiku krajem osamdesetih godina, napravio je momčad koja je zaredom osvojila tri naslova europskog prvaka. On je osvojio dva, njegov nasljednik Pavličević jedan.
Uistinu, teško je ne zaključiti je li išta u neovisnoj Hrvatskoj doživjelo svoj pad, urušavanje kao što je, eto slučaj s – hrvatskom košarkom! Strmoglavo se ovaj sport, u kojem je Hrvatska bila na europskom i svjetskom vrhu, unazadio i uništio tako da danas doslovce možemo pričati o – ostacima ostataka hrvatske košarke. Klubovi koji su nekad bili europska snaga, Cibona, Zadar, Split i Šibenik, dišu na škrge, čudo je da uopće i egzistiraju, reprezentacija niže krahove na velikim natjecanjima, zapravo ako se uopće na njih i plasira, a u percepciji običnog čovjeka košarka je u Hrvatskoj potpuno izgubila svoje mjesto. Ako zbog ičega oni koji vole i žive za sport u Hrvatskoj, mogu patiti od nostalgije, zapravo i depresije, onda je to zbog svih događaja u i oko košarke.
Do sada smo u našoj košarci uglavnom slušali razne analize i filozofiranja na temu propadanja košarke u kojima su se uglavnom nudile kritike a ne rješenja. Često smo slušali fraze, poput onih „udarili smo u dno“, pa smo dobili osjećaj da ćemo se samo po sili inercije, od tog dna odbiti direktno na postolje, i to zlatno jer ono pripada nama i samo nama. I bila je to velika iluzija. Ruku na srce, Hrvatska je u ovome trenutku nepovratno daleko od razvijenog košarkaškog svijeta, a nekad je bila predvodnik.
Na našu košarku valja gledati šire, ne samo kroz reprezentativne akcije. Pa se ne libimo i mi zaključiti kako uključenje naših klubova u regionalnu ligu nije donijelo financijski spas našim klubovima, makar se tvrdilo da će ojačana regionalna liga donositi prihode, povećavati cijenu igračima što je naposljetku trebao biti spas za klubove se odavno počeli gušiti u dugovima. Danas, nakon toliko vremena svi su naši klubovi na prosjačkom štapu, baš nikome regionalna liga nije pomogla, a zauzvrat nam je uništeno domaće prvenstvo koje nikoga baš ne zanima.
S obzirom koliko nam je košarka prirasla srcu i s obzirom po čemu se Hrvatska pročula po svijetu, on onog čuvenog finala protiv Dream teama na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine i dalje, kao i sve ono što je prethodilo u našoj košarci daje nam za pravo reći da smo u košarci ipak pali previše. Naša je košarka bila okružena i njegovana s velikom ljubavlju i tim je teže doživljavati današnju situaciju. Uostalom, koliko je jaka i bitna hrvatska košarka bila svjedoči i podatak da je tadašnji predsjednik Međunarnodnog olimpijskog odbora Juan Antonio Samaranch napravio presedan glede Hrvatske, prije njenog priznanja praktički dozvolio našoj zemlji da sudjeluje na Igrama 1992. godine, sve to i zbog naše tada izvrsne košarkaške reprezentacije. Hrvatska košarka tada je dodirivala svjetski vrh. A danas je ruglo. Naše ruglo!
Komentari