On je jedna od najvećih Dinamovih legendi. Drago Vabec rođen je 26. listopada 1950. godine. Svoju nogometnu karijeru započeo je u Slogi Čakovec 1966. godine, a tamo je igrao sve do 1968. godine kada prelazi u Dinamo Zagreb. Kada je stigao u Dinamo dobio je nadimak “Of”. U Dinamu se zadržao više od deset godina, pa je otišao u francuski Brest kojeg je digao do nebeskih visina. U Francuskoj je proveo četiri godine, a u 118 nastupa postigao je 60 golova. Nakon Francuske avanture opet se vraća u Dinamo da bi karijeru zaključio u Slogi Čakovec 1985. godine.
Sa 529 odigranih utakmica, peti je Dinamov igrač svih vremena; postigao je čak 183 pogotka. Za jugoslavensku reprezentaciju odigrao je samo sedam utakmica, što je bilo apsurdno jer je zaslužio kud i kamo više nastupa, a postigao jedan zgoditak na kvalifikacijskoj utakmici protiv Švedske u Zagrebu 1973. godine. Nabacivanje Dragana Džajića, Vabec je iskoristio i poluvolejem svom silinom poslao loptu iza leđa švedskog vratara Hellstroema. Taj je pogodak bio toliko atraktivan da je desetljećima kasnije bio na špici Sportskog pregleda tadašnje Televizije Zagreb.
Malo je nogometaša koji o svojoj karijeri imaju napisanu knjigu. Ako je književno djelo nekakva mjera za postignuća jednog nogometaša, onda se neprijeporno može zaključiti da knjige o sebi dobijaju i zaslužuju – samo najveći. A legenda zagrebačkog Dinama i francuskog Bresta – Drago Vabec – sigurno pripada onima koji su obilježili jedno vrijeme, jednu nogometnu epohu.
Nakon igračke karijere bio je trener u drugoligaškim i trećeligaškim klubovima: MTČ Sloga iz Čakovca, VIKO Omladinac, Stubica 1926, Daruvar, Križevci, Vrbovec, Slunj i Jaska. Nadalje, 2004. godine, kao trener Međimurja iz Čakovca, izborio je ulazak u Prvu hrvatsku nogometnu ligu.
I Drago Vabec zna lijepo pričati o svojoj velikoj karijeri…
“Znam kako sam igrao i znam koliko sam predan bio nogometu. Ja sam igrao na svim pozicijama, bio sam i na beku, lupao sam podjednako dobro s obje noge. Bio sam brz, znao sam podvaliti loptu, koristio sam lažnjake, davao loptu u prostor. Šteta što nisam igrao u vrijeme Mamića, kakav bi tada transfer imao, hahaha… Mene je pratio Bayern iz Münchena, no nije mi se išlo živjeti u Njemačku. Inače, u to vrijeme nije bilo menadžera, klub je igrače prodavao. Bio sam i na razgovoru s Tottenhamom, ali su oni tražili da dođem na probu, a ja nisam na to pristao. Kada sam s Englezima završio, došao je Brest na razgovor, a prodao me jedan Srbin koji uopće nije menadžer. Brest je ušao u Prvu ligu i trebali su napadača, strijelca. Prihvatio sam Brest. Mene je tražio onda i PSG, davali su mi triput veći novac. Ali u čekovima, a ja sam tražio gotovinu. K tome, ja sam se vodio onom poslovicom – bolje biti prvi u selu, nego u gradu. Kada sam odbio pariški klub, onda je PSG uzeo Ivicu Šurjaka. Umjesto mene. I nisam pogriješio, u 90 utakmica dao sam za Brest 46 golova. Ja sam u Brestu sve rješavao. A nisam bio centarfor, nego krilo”.
U njegovo doba nije bilo interneta, nije se ni znalo kako žari i pali u Francuskoj, t anekoliko godina bio je među najboljim igračima francuskog prvenstva, ravan najvećima…
“Ti su dani u Brestu bili sjajni, za mene su govorili da sam ravan Platiniju u Nantesu ili Džajiću u Bastiji, da vodim svoju momčad, da sam igračko čudo. I u Brestu je bilo nepravdi, pa sam se znao uskomešati, tražiti pravicu, i oni bi znali reći da sam bio težak karakter. No, igrao sam zdušno i doista me išlo. Sretan sam što me Francuzi nisu zaboravili. Kao što sam nesretan što u Hrvatskoj sve prelako pada u zaborav. Tadašnji izbornik francuske reprezentacije, Michel Hidalgo, je na seminarima govorio da se igra francuske nacionalne vrste mora promijeniti. Inzistirao je da se više puca po golu i da napadači igraju poput Vabeca, da su stalna prijetnja suparničkim vratima, te im je pokazivao snimke mojih poteza. ‘Ugledajte se u Vabeca’, vikao je Hidalgo. A Hidalgo je vodio najveće francuske veličine, Amorosa, Janviona, Tresora, Tiganu, Rochetaua, Platinija, Sixa, Girressea, Genghinija… Inače, nisam volio nepravdu, bio sam nervozan već u Dinamu, koji je bio dosta nekorektan prema nama starijim igračima. Trener Bazić nas je jednostavno maknuo, mene, Blaškovića i Miljkovića. Pa sam otišao nakratko u Metros Croatiju iz Toronta i osvojili smo kup. Igrao sam protiv Pelea, htio me kupiti njujorški Cosmos, ali nisam pristao. Imao sam doma ženu i dijete. Na koncu, bio sam zadovoljan kako sam financijski prošao u Brestu. A u Dinamu? Ne, nisam bio zadovoljan, bio sam preveliki Dinamovac, a mi domaći smo uvijek najlošije prolazili. Ja sam bio krivac što sam premalo tražio, ja sam bio pravi Dinamovac. Ja sam u Dinamu u prvoj momčadi igrao 11 godina i apsolutno sam zasluženo legenda kluba. Nisu legende kluba oni koji su u klubu igrali jednu, dvije, tri sezone, pa makar oni bili Boban i Šuker”.
Komentari